Ante Dorić o Bajdi

bila noc 2018
Bila noć 2018.
22. veljače 2018.
bila noc zagreb 2018
Izvrsna je Bila noć
14. travnja 2018.
DPH Zagreb

INTERVJU S ANTOM DORIĆEM, “ENCIKLOPEDIJOM” HAJDUKA I JEDNIM OD OSNIVAČA SPLITSKE “TORCIDE”

BAJDO JE BIJA VEĆI SPLIĆANIN OD DIOKLECIJANA

Ovo ti je bilo ’53. godine protiv Partizana. Dobili smo 4:2. Vidi kako je proša Belina… ka ništa. Ma jedan na jedan, njemu to nije bija problem… Ovo ti je Broketa, isto protiv Partizana… A vidi ovde kako je Ivicu Horvata proša – tako je, pokazujući slike iz svog jedinstvenog albuma hajdučkih fotografija, započeo svoju priču o legendarnom igraču Hajduka Bernardu Bajdi Vukasu Ante Dorić, svojevrsna enciklopedija Hajduka i jedan od osnivača splitske navijačke skupine Torcida.

 

E sad pazi. Hajduk je jedini klub na cilome svitu, na kugli zemaljskoj, da nema isti dres i zastavu. Jer mi nosimo bili dres. Dinamo ima modru zastavu – modri je i dres. Crvena zvizda ima onaj okomit crveno-bijeli dres, kakva je zastava takvi je i dres. Partizan je crno-bijeli, kakva je zastava takvi je i dres. A mi – ne.  Kako san ja bija u rodu sa obitelji Fabjana Kaliterne, jednog dana san ga pita: “Barba Fabjo, pa recite vi meni. Naša službena zastava je crveno-modra, a mi nosimo bilu košulju. Po toj logici mi bi morali imat crvene majice i modre gaće, a mi nosimo bilu košulju.” A on meni kaže: “U ono vrime kad smo mi študirali Englezi iz Cambridgea su dolazili sa bilon košuljon u Prag igrat protiv Šparte. Meni se to svidilo, a pošto smo mi iz sunčanog Splita i Dalmacije mene to asocira na bilo jidro jedrilice… tako da će ta momčad Hajduka bit ka jedna lipa bila jedrilica koja plovi po modrom moru.” Bile košulje i modre gaće.

Bajdo Vukas je bija Splićanin veći nego ja, Frane Matošić i svetoga Duje zvonik! To je nevjerovatno. Šta je nama uzrečica ‘ča’ to je njemu ‘kaj’. I kad je doša u Split ja ga nikad nisan čuja da je reka kaj ili bum. Nikad.

 

Bajdini počeci u Zagrebu

On je počeja igrat 1939.-40. godine u Concordiji jer mu je Trešnjevka blizu tako da mu je igralište Concordije bilo blizu. Trener mu je bila Zdenka Kunštek, hazenašica Concordije. Njega je de facto u Split dovela utakmica Split – Zagreb. To ti je bilo u 4. misec. Padala je lagana kišica. Na Stari plac. Desno krilo Zagreba je Drvodjelić, a livo krilo Vukas. A Vukas je igra u Concordiju za prvu momčad tek jedno poluvrijeme ’45. godine, misec dana prije ulaska partizana u Zagreb. I onda su odma nestali i Građanski, i Concordia, i HAŠK. Sva tri zagrebačka kluba. Bajdo je nakon rata kratko igra u Amatera, a Amater, Grafičar i Pobjeda su se fuzirali i od toga je posta Zagreb. I da se vratin na utakmicu Splita i Zagreba. Na Starom placu isprid Doma smo sidili Šime Poduje, Jozo Matošić, Frane Matošić, Miljenko Smoje, ja i još neki. Livo krilo je prije Vukasa igra Tonči Radovniković i onda Frane govori: “Ma pogledaj onoga maloga bjonda kako igra… ajme, doša bi mi ka suza na oko na livo krilo.” Zagreb je ne kraju tuka. Prvi gol je da, ja mislin, Drvodjelić, a Bajdo mu je asistira. 1:0. Onda je Bajdo da drugi gol. 2:0 za Zagreb. I još je gol da Cina Nedoklan. Ostalo je 2:1. Ali kad je Frane vidija kako taj Vukas igra odma je reka Šimi Poduji. A Vojko Andrijašević je onda bija direktor jednoga poduzeća u Zagrebu i igra je za Metalca. “Daj, Šime, idi gori u Dom, zovi odma Vojka da vidimo koji je to mali, da ispitamo šta je to.”

 

Dolazak u Split

U Zagreb su po njega išli Frane Matošić i Božo Broketa. Ferata ide oko 8 uri, a oni se dogovore oko 7 i po na teracu Esplanade. Prošlo je 5 minuti i Frane govori Boži Broketi: “Božo, amo ‘ća, uteć će nan ferata, moramo se vratit u Split”, a Božo mu govori “ma čekaj Frane još minut”. Dok oni to razgovaraju evo ti njega s ocem. U kratke gaće. 20 godin. Jer on je doša u Split ka neafirmirani igrač. I onda, kad su se ukrcali u feratu, u kupe, govori Frane, da Bajdo ne čuje: “Najvažnije nan je proć Karlovac. Jer ako prođemo Karlovac onda je naš.” Frane je ima jednu kutiju punu cigareti od 100 komada. To je bilo odma poslin rata. Lito ’47. i pita on Bajdu: “Pušiš li ti?” a on govori “Pušim” i onda mu je da tu kutiju. A ja pojma nisan ima o ničemu. Oni su došli ujutro iz Zagreba, a ja san doša popodne. I vidin ispod murve stol, sidi Šime Poduje, Jozo, Frane – i Bajdo. I ja dolazin u stari Dom Hajduka, a meni Šime Poduje govori: “Ante, dođi jedan čas ovamo. Poznaješ li ti ovoga mladića?” A ja govorin: “Znan, to je Bernard Vukas, livo krilo Zagreba, šta je igra protiv Splita i odigra je dobro.” A on meni govori: “On ti je od danas naš igrač.” Ja mu dajen ruku, Bajdo se diga, čestitan mu. Ja mu govorin: “Kume, drago mi je da si doša u naš klub. Ja virujen da ćeš ti svojin ponašanjem i svojin igrama doprinijeti da ovi naš klub bude još veći i još slavniji.” Tako se i dogodilo. I odonda smo postali veliki prijatelji, on mi je i vjenčani kum.

U 7. misec ’47. je bija turnir Veleža u Mostaru i Hajduk je tuka 8:2. On je odma da 2 gola. Bez adaptiranja. I ne smiš napisat Vukas nego livo krilo da ovi iz Zagreba ne popizdu. Pa se tako prvih miseci pisalo – mlado lijevo krilo. Tek posli Željezničara u Ljubljani se otkrilo da je to Vukas i uvik se kasnije pisalo Vukas.

A slušaj sad ovo. Kad je Frane Matošić uvatija 33 godine to je već bilo vrime da se ostavi baluna. Jednoga litnjeg dana oko 4 ure popodne čujen ja neko mi viče ispod prozora: “Ante! Ante!” Ja gledan ko je, kad ono Bajdo. “A šta je?” “Ajde brzo se obuci, idemo.” “Ma di? Reci mi di…” – kažen ja. “Čeka me Soldo doli s auton.” I onda smo sva tri išli kod Frane. Bajdo je kleka s obadvi noge isprid Frane i reka: “Stari, dođi mi na trening. Stoj mi na 16 metri, ja ću trkat za tebe i za sebe”. I onda ga je vuka sve do ’56. godine.

On je upa u reprezentaciju ’48. godine od 21 godinu. I bija je na Olimpijadi u Londonu 1948. To je bila momčad Frane Matošić, Beara, Vukas, Cimermančić, Wölfl, Kacijan, Jazbinšek. Mi smo izgubili od Švedske u finalu 3:1 i osvojili srebrnu medalju. A onda mu je druga Olimpijada bila u Helsinkiju 1952. kad smo opet osvojili srebro. Izgubili smo od Mađarske 2:0.

A sad zamisli nepravde prema Vukasu. On je ’57. iša u Bolognu. I onda kad je iša u Bolognu, proglasili su ga da je on stranac. Stranac u svojoj zemlji i da ne može igrat za Jugoslaviju. Pa su mu ukreli pola ’57., cilu ’58. i cilu ’59. godinu. A znaš li zašto? Da ne bi slučajno on, Hrvat, ima više reprezentativnih utakmica nego njihov Šekularac. Ali ’62. godine, kad je bilo Svjetsko prvenstvo u Čile nije ima ko igrat krilo pa je igra Vladica Kovačević krilo, pa je igra bek Šijaković krilo, pa je igra Andrija Anković krilo jer ih je Bajdo posla u pizdu materinu jer je Hajduk te ’62. godine iša na turneju u Sjevernu Ameriku, a on je više volija poć s Hajdukom nego s reprezentacijon na Svjetsko prvenstvo. Ma ti si mora, ako nisi iz Beograda, bit ne dva nego tri puta jači od onoga šta igra.

 

Bajdo Splićanin

E sad pazi. Ja to ne mogu razumit. Oni gori u Zagreb sve činidu na ono rafinirano ulje bez mirisa. A mi ovde maslinovo. Svima njima gori maslinovo ulje smrdi, ne moredu oni to jist. A zamisli, Bajdo se naučija na maslinovo ulje. Pa se naučija na ribu. Ribu jist. Ja san se rodija 50 metri od mora pa ne mogu jist ribu jer je puno drač pa ne mogu, a on je sve to moga. Pa je naučija stare splitske izvorne pisme, piva je bolje nego ja. Stare varoške pisme je zna. Ja mislin da je Bogdan Kragić to njega naučija. Pa bi on čak u ričima nas ispravja ako bi neko falija. A pivali bismo obično Bogdan Kragić prvoga tenora, Bajdo drugoga, ja bi piva bas-bariton, nas tri, a dikod bi i Vinko Cuzzi s nama upa. I Frane Matošić isto. Mi bi došli u Gagin kafić pridvečer. Pa bi onda Bajdo naručija onu torpedinjeru gavuni, litru vina i kiselu vodu i onda bi počeli lagano pivat. Cila Pjaca bi došla ovde, okružila bi nas za slušat šta pivamo. Cila Pjaca, prestala bi šetnja. Bajdo je piva ka slavuj.

Je li oni gori igraju na belot? Šta je njima belot to je nama trešeta i briškula. Bajdo je naučija trešetu i briškulu i bija je jedan od najboljih. On je jednostavno tija dobit na svaku igru. Je li na franje, je li na balote, na svaku igru oće dobit. Bija je talentiran za sve, to je nešto nevjerojatno. Ja to nisan u životu vidija.

On je da, ja mislin, 2 miljuna lira za Lanciu Nikoli Radoviću, pa onda 2 miljuna dinari za antenu na Kozjaku da Splićani mogu gledat talijansku televiziju… pa je kupija televizor Hajduku i još je da 20 iljada dolara Hajduku. A miljardu puti mi je reka: “Ante, ma koja san ja pizda, ma jesan li ja to mora dat? Jesmo li ovo mogli stavit na banku i živit od kamata ka ljudi? A ja iden kupovat…” Nije bilo čovika kojemu on nije pomoga bilo kako, ili novčano, ili bilo šta… To je bija veći Splićanin nego Dioklecijan.

A evo kako je nastala ideja o osnutku Torcide. Bajdo je bija zaslužan za to. Te 1950. godine igralo se Svjetsko prvenstvo u Brazilu. Od naših igrača bija je Božo Broketa, Beara i Bajdo. I onda kad su se oni vratili iz Rija onda je nama Bajdo na Bačvice priča: “Da vidite šta je ta Marakana… to je stadion za 200 iljada ljudi. Ko uđe u tu arenu, ovi već vode 1:0, toliki je šušur, buka da je to nevjerovatno, a navijači kako počne utakmica nema stat. Od prve do zadnje to se navije, nema stat i to je teško dobit utakmicu ko god dođe igrat doli. Navijači ludi, i zovu se Torcida.” I tako je Bajdo udrija temelj osnivanju splitske Torcide koje je glavni ideolog i začetnik bija Vjenceslav Žuvela. Torcida je začeta u Zagrebu 28.10.1950., a rođena je sutradan u Split na utakmici sa Zvijezdom. Sve ostalo je povijest.

 

Intervju napravio: Ivan Princivali