DPH Zagreb u posjetu bivšem igraču Hajduka

Skupština Društva prijatelja HNK Hajduk u Zagrebu
9. veljače 2019.
Za sva vrimena
Za sva vrimena
2. travnja 2019.

VELIKA JE HAJDUČKA OBITELJ! Kako je DPH Zagreb na prijedlog jedne svoje članice posjetio gospodina Ivana Budinčevića, pomogao mu novčanim prilogom, a ujedno tim činom iznenadio drugog člana, zagriženog hajdukovca – pročitajte u ovoj toploj priči…

 

“Moj muž Dražen navija, voli i živi uz i za Hajduka 40 godina. Njegova ljubav prema Hajduku je kao virus prenesena i na mene. Koristim svaku mogućnost da mu napravim neko iznenadjenje vezano za Hajduk. Ovaj put, na prijedlog dragog prijatelja i uz potporu DPH Zagreb odvest ću ga u Bajmok. Malo selo u Vojvodini, blizu Mađarske granice. Tamo živi bivši golman Hajduka (1976-1980.g) Ivan Budinčević, zvani Buda.

 

DPH Zagreb nam je pripremio prigodan paket sa knjigom i par sitnica, te određeni iznos prikupljen prilikom gledanja utakmice u Bajdinom domu, što je veliki novac u Srbiji, posebno za čovjeka koji nema nikakva primanja, kakav je i sam Buda. Moj tata i ja lažemo Draženu da idemo u Bajmok kod jednog tatinog prijatelja, koji je veliki navijač Hajduka i da mu nosimo knjigu i šalicu.

Tata je prije toga našao Budu i zamoljeni smo da ne dolazimo u njegovu kuću, jer mu žena nije dobro. Zdravstveno.

 

Vozimo se po mojoj Ravnici, tu nebo ljubi zemlju.

Idemo iz Subotice prema Bajmoku.

U kafani kod Josipa sjednemo i čekamo gospodina Budinčevića. Taman smo tata i ja popili prvu rakiju (Dražen ne pije jer vozi) ušao je Buda. Polako hoda , ne žuri nigdje, kao i većina Vojvodjana.. krupan čovjek, visok, ali mršav i malo pogrbljen. Tek u trenutku kad pokušava sjesti primjećujem da ga nešto boli, zato tako hoda. Pita : Jel me vi čekate?

Kažem : Da , mi.. sad ću vam objasniti.

Dražen ne skida pogled sa njega i počinje se smijati. Gleda me i kaže: ti nisi normalna. Znao sam da se nešto sprema.

 

Kratko objašnjavam zašto smo tu, da je to iznenadjenje mom mužu i da smo gospodinu Budi nešto donijeli. Predajem Draženu vreću i novac u kuverti. Buda je iznenadjen ali zahvalan. Dražen ne skida pogled sa njega.. uz neki neopisivo topli osmijeh. Ostavljamo ih da na miru pričaju. Vlasnik kafane nam se pridružuje, pa on , tata i ja nastavljamo priču.. neku svoju. Ja slušam sa strane Budu i muža. Zanimljivije mi je nego priča o boksu koju pričaju otac i vlasnik kafane, Josip.

Dražen: Jesi ti branio na Starom Placu 1976.g ? To je moja prva utakmica

Buda: Nisam, te godine sam tek došao…

 

I nastavljaju oni o svemu u Hajduku. Gospodinu Budi je to dolazak u jedini klub u koji je tada želio doći, a Draženu prve godine ljubavi prema Hajduku.

Kaže Buda: Ivić me nije volio, meni to nije teško reći. On je bio institucija, Bog, a mene nije volio. Tada mi je to bilo teško, ali moraš prihvatit. Nikad ništa loše nisam napravio, osim što nisam bio društven, pričljiv. Odradim trening i odem svojim putem, ne idem nigde s njima.. a Ivić je bio najdruštveniji lik kog sam ikad upoznao. Ne znam, možda mu zato nisam legao. Rekao mi je jednom : Kad se Kate ( Katalinić) vrati iz vojske, nećeš ti meni branit. Nema šanse.

Kad se Kate vratio iz vojske Ivić ga stavlja na gol prve tri utakmice i Kate sve tri kiksa i Ivić mene vraća na gol. Do kraja sezone sam branio i to je zadnja titula Hajduka u Jugi- veli gdin Buda. Ivića sam poštivao i poštivam, bio je bog i batina u svlačionici i izvan nje. Nije mi ni smetalo toliko što mu nisam lego. On je bio legenda. I Špaco je od njega učio.

 

I nastavlja, dok ga Dražen fascinirano sluša: Na toj utakmici, zadnje kolo , sve se znalo. Sigurno dobijamo utakmicu. Hajduk vodi protiv Sarajeva 2:0, i pred kraj utakmice sudija sudi penal za Sarajevo. Dolazi meni Frfa ( Dražen Mužinić) i kaže mi da se bacim u desnu stranu, rekao mu Lukić. Ja se bacim u desnu a on puca u levu stranu. Reko sam mu posle, fala Frfa na savetu. Ovaj mi reko, nema veze, pobijedili smo. Osvojili smo tada zadnju titulu u Jugi.

Kucaju se gospodin Budinčević i Dražen malim kriglama pive.. Budo ne pije puno, kaže, jer mu ne sjedne dobro. Sve ga boli.

 

Prisjeća se svega Buda, sluša ga Dražen i upija svaku riječ.

– Tri dana pre važnog derbija sa Zvezdom, mi sa njima igramo prijateljsku utakmicu u Švajcarskoj. Dogovor je bio da bude puno golova, da bude nerešeno, 3:3, 4:4, nema veze.. i kod rezultata 3:2 za nas ja namerno oću pustit gol i kao promašit loptu i zarujem travu i povredim članak ( gležanj) . Na derbiju u Beogradu ne može niko osim mene branit. Pudar je ozledjen, a nemamo trećeg vratara. Ja branim sa bolovima . I izgubimo 3:1. Jedva sam stajao na toj nozi. Lako mi je bilo zabit. Sreća da nismo i više golova dobili.

– Sećam se još jednog dogadjaja. Kraj 70.tih je, Ivić dolazi u svlačionicu pred utakmicu sa Dinamom. Kad on udje mi svi zaćutimo. Kaže nama Ivić da ovu utakmicu ne smemo pobedit. Može nerešeno, može i da izgubimo.. Niko od nas ništa ne pita, ne bunimo se. Razlog tome je bila borba Dinama za ostanak u Prvoj Ligi.

– Igrao si sa braćom Vujović, kažu da su bili isti. – pita Dražen

– Da, u početku ih nisam razlikovao. Ali sam vidio da Zoran hoda i trči sitnijim koracima, a Zlatko dugim.

– A kad nisu trčali? – pita Dražen – kako si ih onda razlikovao?

– Ako nisu trčali, nisam ih ni gledo. – zaključuje Buda.

Mogli smo do sutra ujutro, pa i duže , ostati u toj staroj kafani u Bajmoku i slušati priče o Hajduku iz davnih dana.. ali smo morali ići.

– Sećam se da su me mnogi pitali zašto Hajduk.? Mogao sam tada i u druge klubove. Ja to nisam mogao objasniti. To je nešto što ni ne treba objašnjavati. Ko je vidio Hajduka i nije ga zavolio, onako bezuslovno, ne treba mu ni objašnjavat. Niti se može. – govori Buda.

 

– Hvala vam na ovim riječima – kažem mu ja dok se svi dižemo od stola – kao žena sam posebno pod povećalom, a k tomu još i žena navijača pa je nekad kroz šalu bilo pitanja i čudjenja. Sad ste to tako lijepo sročili da ne moram nikad više nikom objašnjavati zašto mi je kao ženi, draže otići na Sjever nego u šoping kupit nove cipele. Hvala vam na svemu. – zaključujem i pruźam mu ruku.

Izlazimo iz kafane, pozdravljamo se, stisak mu je čvrst. Nisam još upoznala čovjeka koji voli Hajduk, a da mu je stisak ruke mlitav i ulazimo u auto.

Jedna lijepa posjeta koja je mom mužu, a bome i meni ispunila srce.”