VELIKA JE HAJDUČKA OBITELJ! Kako je DPH Zagreb na prijedlog jedne svoje članice posjetio gospodina Ivana Budinčevića, pomogao mu novčanim prilogom, a ujedno tim činom iznenadio drugog člana, zagriženog hajdukovca – pročitajte u ovoj toploj priči…
“Moj muž Dražen navija, voli i živi uz i za Hajduka 40 godina. Njegova ljubav prema Hajduku je kao virus prenesena i na mene. Koristim svaku mogućnost da mu napravim neko iznenadjenje vezano za Hajduk. Ovaj put, na prijedlog dragog prijatelja i uz potporu DPH Zagreb odvest ću ga u Bajmok. Malo selo u Vojvodini, blizu Mađarske granice. Tamo živi bivši golman Hajduka (1976-1980.g) Ivan Budinčević, zvani Buda.
DPH Zagreb nam je pripremio prigodan paket sa knjigom i par sitnica, te određeni iznos prikupljen prilikom gledanja utakmice u Bajdinom domu, što je veliki novac u Srbiji, posebno za čovjeka koji nema nikakva primanja, kakav je i sam Buda. Moj tata i ja lažemo Draženu da idemo u Bajmok kod jednog tatinog prijatelja, koji je veliki navijač Hajduka i da mu nosimo knjigu i šalicu.
Tata je prije toga našao Budu i zamoljeni smo da ne dolazimo u njegovu kuću, jer mu žena nije dobro. Zdravstveno.
Vozimo se po mojoj Ravnici, tu nebo ljubi zemlju.
Idemo iz Subotice prema Bajmoku.
U kafani kod Josipa sjednemo i čekamo gospodina Budinčevića. Taman smo tata i ja popili prvu rakiju (Dražen ne pije jer vozi) ušao je Buda. Polako hoda , ne žuri nigdje, kao i većina Vojvodjana.. krupan čovjek, visok, ali mršav i malo pogrbljen. Tek u trenutku kad pokušava sjesti primjećujem da ga nešto boli, zato tako hoda. Pita : Jel me vi čekate?
Kažem : Da , mi.. sad ću vam objasniti.
Dražen ne skida pogled sa njega i počinje se smijati. Gleda me i kaže: ti nisi normalna. Znao sam da se nešto sprema.
Kratko objašnjavam zašto smo tu, da je to iznenadjenje mom mužu i da smo gospodinu Budi nešto donijeli. Predajem Draženu vreću i novac u kuverti. Buda je iznenadjen ali zahvalan. Dražen ne skida pogled sa njega.. uz neki neopisivo topli osmijeh. Ostavljamo ih da na miru pričaju. Vlasnik kafane nam se pridružuje, pa on , tata i ja nastavljamo priču.. neku svoju. Ja slušam sa strane Budu i muža. Zanimljivije mi je nego priča o boksu koju pričaju otac i vlasnik kafane, Josip.
Dražen: Jesi ti branio na Starom Placu 1976.g ? To je moja prva utakmica
Buda: Nisam, te godine sam tek došao…
I nastavljaju oni o svemu u Hajduku. Gospodinu Budi je to dolazak u jedini klub u koji je tada želio doći, a Draženu prve godine ljubavi prema Hajduku.
Kaže Buda: Ivić me nije volio, meni to nije teško reći. On je bio institucija, Bog, a mene nije volio. Tada mi je to bilo teško, ali moraš prihvatit. Nikad ništa loše nisam napravio, osim što nisam bio društven, pričljiv. Odradim trening i odem svojim putem, ne idem nigde s njima.. a Ivić je bio najdruštveniji lik kog sam ikad upoznao. Ne znam, možda mu zato nisam legao. Rekao mi je jednom : Kad se Kate ( Katalinić) vrati iz vojske, nećeš ti meni branit. Nema šanse.
Kad se Kate vratio iz vojske Ivić ga stavlja na gol prve tri utakmice i Kate sve tri kiksa i Ivić mene vraća na gol. Do kraja sezone sam branio i to je zadnja titula Hajduka u Jugi- veli gdin Buda. Ivića sam poštivao i poštivam, bio je bog i batina u svlačionici i izvan nje. Nije mi ni smetalo toliko što mu nisam lego. On je bio legenda. I Špaco je od njega učio.
I nastavlja, dok ga Dražen fascinirano sluša: Na toj utakmici, zadnje kolo , sve se znalo. Sigurno dobijamo utakmicu. Hajduk vodi protiv Sarajeva 2:0, i pred kraj utakmice sudija sudi penal za Sarajevo. Dolazi meni Frfa ( Dražen Mužinić) i kaže mi da se bacim u desnu stranu, rekao mu Lukić. Ja se bacim u desnu a on puca u levu stranu. Reko sam mu posle, fala Frfa na savetu. Ovaj mi reko, nema veze, pobijedili smo. Osvojili smo tada zadnju titulu u Jugi.
Kucaju se gospodin Budinčević i Dražen malim kriglama pive.. Budo ne pije puno, kaže, jer mu ne sjedne dobro. Sve ga boli.
Prisjeća se svega Buda, sluša ga Dražen i upija svaku riječ.
– Tri dana pre važnog derbija sa Zvezdom, mi sa njima igramo prijateljsku utakmicu u Švajcarskoj. Dogovor je bio da bude puno golova, da bude nerešeno, 3:3, 4:4, nema veze.. i kod rezultata 3:2 za nas ja namerno oću pustit gol i kao promašit loptu i zarujem travu i povredim članak ( gležanj) . Na derbiju u Beogradu ne može niko osim mene branit. Pudar je ozledjen, a nemamo trećeg vratara. Ja branim sa bolovima . I izgubimo 3:1. Jedva sam stajao na toj nozi. Lako mi je bilo zabit. Sreća da nismo i više golova dobili.
– Sećam se još jednog dogadjaja. Kraj 70.tih je, Ivić dolazi u svlačionicu pred utakmicu sa Dinamom. Kad on udje mi svi zaćutimo. Kaže nama Ivić da ovu utakmicu ne smemo pobedit. Može nerešeno, može i da izgubimo.. Niko od nas ništa ne pita, ne bunimo se. Razlog tome je bila borba Dinama za ostanak u Prvoj Ligi.
– Igrao si sa braćom Vujović, kažu da su bili isti. – pita Dražen
– Da, u početku ih nisam razlikovao. Ali sam vidio da Zoran hoda i trči sitnijim koracima, a Zlatko dugim.
– A kad nisu trčali? – pita Dražen – kako si ih onda razlikovao?
– Ako nisu trčali, nisam ih ni gledo. – zaključuje Buda.
Mogli smo do sutra ujutro, pa i duže , ostati u toj staroj kafani u Bajmoku i slušati priče o Hajduku iz davnih dana.. ali smo morali ići.
– Sećam se da su me mnogi pitali zašto Hajduk.? Mogao sam tada i u druge klubove. Ja to nisam mogao objasniti. To je nešto što ni ne treba objašnjavati. Ko je vidio Hajduka i nije ga zavolio, onako bezuslovno, ne treba mu ni objašnjavat. Niti se može. – govori Buda.
– Hvala vam na ovim riječima – kažem mu ja dok se svi dižemo od stola – kao žena sam posebno pod povećalom, a k tomu još i žena navijača pa je nekad kroz šalu bilo pitanja i čudjenja. Sad ste to tako lijepo sročili da ne moram nikad više nikom objašnjavati zašto mi je kao ženi, draže otići na Sjever nego u šoping kupit nove cipele. Hvala vam na svemu. – zaključujem i pruźam mu ruku.
Izlazimo iz kafane, pozdravljamo se, stisak mu je čvrst. Nisam još upoznala čovjeka koji voli Hajduk, a da mu je stisak ruke mlitav i ulazimo u auto.
Jedna lijepa posjeta koja je mom mužu, a bome i meni ispunila srce.”