I BIT ĆEŠ OPET VELIK (ZBOG JEDNE LJUBAVI)

Malo je reći inspirativan tekst naše članice, lezi, čitaj i uživaj

Kaže ona jedna pjesma „nemiran sam ovih dana, naročito lijeva strana.” Nakon (polu) prospavane tri noći, kad su se uzavrele strasti smirile, duhovi utišali, i emocije (a emocije su zajebane) slegle, hladne glave došla sam do onog poznatog starog zaključka – „nije sve tako crno.“ Doduše nije ni bilo, kao što bi u Hajduka trebalo bit… „jer volim sve bilo, volim bili cvit, živim za njega, živim za Split.“ 28.05. davne 2005. Ako navijate za Hajduk, sve znate.. većini sasvim sigurno jedan od posebnijih dana u životu. Dan kada je pobijedio nogomet.. dan kada je pobijedilo zajedništvo.. momčadski duh, kada je hajdučko srce tuklo snažno.. kada su svi u Splitu imali muda i nisu se ni najmanje ustručavali pokazati da ih imaju. Igralo se hrabro, momački, iz ponosa, iz dišpeta, igralo se za dres, za grb i za sveto ime. Bili su to dani kada mafija nije imala monopol i drmala nogometnim svijetom.. kada se novcem nije mogla kupit titula, kada je jedina prava i neraskidiva veza bila ona između kluba i običnog puka, između Hajduka i njihove Torcide. Bili su to dani kad je Hajduk bio velik i moćan. Ako mene pitate koja je razlika između „onog“ i ovog Hajduka? Jedna ogromna, značajna i ključna. Zajedništvo i nesebičnost.. na svim razinama. „Velik i moćan“ je s vremenom postao samo termin iz naših snova, iliuzija, najobičnija floskula, vlak za kojim trčimo već punih 12 godina, na koji se želimo ukrcati, ali nam uporno bježi. Gdje smo sada? Još uvijek trčimo. Umorni i znojni, iscrpljeni i bez daha. Gušeći se i hvatajući zrak.. jer nešto je trulo u državi Danskoj.. a bome i kod nas.. U problemima smo koliko god se to pokušavalo zataškati, sasvim očitim… ali ne i neriješivim, sa uvijek živom nadom, onom prokletom nadom koja nikad neće umriijet u srcima onih pravih Hajdukovaca, koja i daje i oduzima životu smisao, koja oživljava i ubija, nadom da će nam opet sve biti bilo. „I nakon pobjede i kad ti ne ide, uvijek sam uz tebe.“ U čemu je onda problem? I gdje je problem? I kako riješiti problem? Pitanje za milijun dolara na koje odgovor nemaju ni oni odgovorni, ni oni školovani, ni oni stručni, ni oni izabrani. Financije štimaju, podrška navijača je nikad brojnija, Hajduk ima najsrčaniju i najodaniju publiku u Hrvata, igrači mogu bolje jer nije da nisu pokazali da su ipak kvaliteniji od ovog što trenutno nude. Ti su isti momci parirali velikom Evertonu. Ti su isti momci pali od Rudeša. 2 tjedna ranije… Veliki derbi. Velika utakmica. Velika očekivanja. Visoki ulozi. Velika prilika za Hajduk. 91. minuta negdje tamo gore na Istoku. Hajduk – Dinamo 1:2 Tik-tak za Hajduka. I netko mi reče: “Carrillo je bivši.” Daleko od toga da je Carillo bio kriv, da nam krvnik nije bio sudac i da se momci nisu borili junački, ali valjda su ovi izražene intuicije i istančanog osjećaja za feeling naslutili u kojem smjeru plovi ovaj brod. Bio je to početak kraja. I tu se vraćamo na ono – u čemu je problem? Problem je u tome što je kap prelila čašu. Što je ljudima dosta lažnih (i neispunjenih) obećanja, prodavanja magle i muda pod bubrege, loših rezultata i negledljivih utakmica.. ali ne zato što im se zamjerio ovaj ili onaj, ne zato što im je eto gušt oplesti po ovom ili onom, već zato jer ti ljudi žive i dišu za Hajduk… i zato jer ih to boli. “Za Hajduka da sam život cili.” Zato jer ne vide svijetlo na kraju tunela, zato što ne vide iskorak iz tame, zato jer više ne pronalaze utjehu u nadi.. zato što se svi skupa osjećamo bespomoćno i ogorčeno. Ja možda nisam stručnjak za nogomet, ali ono što poznajem, poznajem emociju.. i upravo me Hajduk naučio što je želja, što je strah, što je iščekivanje, što su suze, što je smijeh.. što je ponos, što radost, a što tuga, kakav okus ima strast, kakav poraz, kakav pobjeda… I iako mi je možda baš zato teško napisati nešto suvislo hladne glave, a da pritom ne zadirem u demagogiju koje se ježim, riješenje problema leži upravo u tome – što brod nije potonuo. Četvrti, treći, drugi, ali ponosni. “Samo srce to tvoje hajdučko, svima poznato.” A onda će doći i taj dan. Hajduk će opet pisati svoju povijest. Jednom sam nekom dala svoju riječ.. a ja svoju riječ nikada ne pogazim. Odgovornosti se neću doticati, puno se ovih dana pisalo o tome, puno se pljuvalo gdje se koga stiglo, sve je rečeno pa za tim nema potrebe… jer ako se toga dotaknem, zalutat ću u krivom smjeru. Ono što je bilo, ostaje iza nas i treba se okrenuti budućnosti.. jer sutra je novi dan.. prilika za bolje sutra.

Jedina žal koja ostaje je što smo „mi“ Hrvati izrazito skloni tomu da nađemo onog nekog, tog nekog, jedinog u koga ćemo upirati prstom i zato neću propustiti priliku da kažem (a znam da imam puno istomišljenika) – ADIOS SENOR CARRILLO, GRACIAS Y MUCHA SUERTE! Veliki čovjek i veliki gospodin, možda i nije imao rezultatski kontinuitet, ali ima iza sebe velikih rezultata i velikih utakmica i definitivno je ostavio traga. I ono najbitnije, možda nitko kao on – vjerovao je u ove momke, vjerovao je u svijetlu budućnost, vjerovao je u veliki Hajduk.. kao što su i mnogi koji su tvrdili da će s Carillom Hajduk biti moćan. Nije. Ali iz svakog se poraza rađa pobjeda, a za Hajduk nije još vrijeme. I možda neće biti još dvije godine, ni tri, ni pet, ali doći će. Dat će Bog. Vjera i zajedništvo. To nas drži, to nas spaja. To bi nas trebalo držat, to bi nas trebalo spajat. I ludilo.. ono hajdučko ludilo.. „Kažu mi da sam lud, da trošim život uzalud, grlo, živce sve i noći besane, ne mogu drukčije.“ Pregrmili smo i gore. Koliko je smjena trenera usred sezone svakih godinu dana mudar potez, koliko je pravedno da odgovornost preuzme samo jedna osoba, koliko to može dobroga donijeti Hajduku, koliko kriza na Poljudu ima dublje korijene, o tome neću, ne ovdje i ne sada, jer mi nije namjera ispravljati krive Drine, ali ću poželjeti sreću novome treneru, poželjet ću momcima da se trgnu i da pokažu da imaju muda, poželjet ću svima koji su izgubili vjeru u Hajduk da im se ta vjera obnovi, da se probudimo iz ovog ružnog sna i poželjet ću sebi da stojim tamo na tribinama jednog dana kada će se pehar vratiti u Split. 28.05. u nekom budućem vremenu. A onda vam možda ispričam priču. Malo drugačiju od ove… Kažu da sve ima svoj početak i kraj.. da sve negdje počinje i sve negdje završava.. Ja kažem da neke stvari nikada ne prestaju. I da žive vječno.. zapisane u vremenu. Jedna od njih je počela 1911-e i traje punih 106 godina. I trajat će i dalje.. i kad mi više ne budemo trajali („jednom kada ostarim i zadnji put te pozdravim, umrijet ću ti ja, a ti nikada.“), i kad zavlada tama.. i kad nastupi nečiji kraj, i kad se rodi nečiji početak („tu na tvome sjeveru odakle te bodrim ja, neka nova će lica stajati, iste želje imati“).. i kad sve utihne… jer ljubav je to.. bez roka trajanja.. jedina bezuvjetna.. ona koja ništa ne traži zauzvrat.. žamor koji prkosi tišini, krv koja teče venama.. žig koji ostavlja neizbrisivi trag u srcima koja tuku da bi on živio. Priča s početkom, ali bez kraja.. o Hajduku iz Splita, velikom klubu malih ljudi, koji su ga učinili bezvremenskim.. Priča koja će trajati još 106 godina, pa još toliko, pa još.. priča bez zadnje ispisane stranice, priča za povijest.. koja će živjeti vječno.. jer i Hajduk živi vječno.. u porazu i pobjedi.. na vrhu i na dnu.. u sreći i tuzi.. do posljednjeg daha i posljednjeg otkucaja srca, pa i nakon što sve stane… “Digla se naša bila zastava, koja se nikad nije pridala..” I zato pssst.. ovi put bez masovne histerije i kolektivne euforije.. uz manje ega.. ….jer bit ćeš opet velik. Tik-tak za Hajduka.. ne ono s kraja utakmice.. tik-tak za Hajduka do novog naslova.

#samojednuželjuimammojživoteludi #hžv